Širenje Kršćanstva i Islama se nije odvijalo isključivo po teološkim osnovama i sa filozofskim metodama. U mnogo slučajeva su vojni pohodi, političke manipulacije ili čak potkupljivanja bili način kroz koji se širila (i jos uvijek širi) vjera. Kultura, politika, ekonomija i vjera su se stapali u uticaje jednog društva nad drugim. U drugim riječima, duhovni sadržaji su se izmješali sa svijetovnim interesima, tako da je danas veoma teško reći gdje je i šta je prava duhovnost.

Svako konvertirano područje i svi narodi su imali svoju vjeru i kulturu. Potom su pristizali razni drugi uticaji. Tako je od onoga što je bilo, uz uticaj onoga što je došlo, kroz vrijeme koje je prošlo, stvoreno sve ovo što danas imamo i kako živimo.

Ako želimo da razumijemo uzroke nekih problema današnjice (Zašto ih stvaramo?; Zašto nismo u mogućnosti da ih riješimo? itd.) , moramo da se pozabavimo dublje sa sobom (i sa narodnom dušom). Tamo postoje usađene dogme, strahovi, kompleksi i druge prepreke mirnom, zdravom i duhovno naprednom životu. Istorija, psihologija, sociologija, teologija i druge nauke nisu dovoljne ako se život ne posmatra u svjetlu slobodne duhovnosti.

Govorili smo o tome da postoji čovjek bez morala i bez vjere u Boga, čovjek sa moralom ali bez vjere u Boga i čovjek sa moralom i vjerom u Boga. Nepostoji čovjek bez morala, ali sa vjerom u Boga, pošto vjera automarski budi u čovjeku jedan prirodni i duhovni moral.

Vjerovanja paganskih plemena su jedan od mnogih oblika vjere i predstavljaju jedan stepen razvoja ljudske svijesti. Konkretno, govoreći o Slavenima i njihovim vjerovanjima, možemo zaključiti da su imali moral i da su vjerovali, ne u Boga nego u bogove. Kroz svoje vjerovanje u bogove su imali definisano obhođenje sa prirodom i sa zajednicom (uključujući i porodicu). Oni su te vrijednosti prenosili kroz tradiciju, sa koljena na koljeno. Ti elementi vjere i tradicije služe linearnom razvoju čovjeka. Oni su duboko usađeni u psihi ljudi i u društvu.

Potom su stigli prvi misionari u ime “jedne vjere, jednog Boga i jedine istine”. Možemo razumijeti da se tu stvorio jedan teološki konflikt između Boga i bogova, ali isto tako je postojao jedan kulturni izazov, jer su misionari dolazili iz drugih kulturnih sredina, imali su drugi maternji jezik i drugačije običaje.

Isus je propovjedao čistu slobodnu duhovnu istinu Jevrejima. Oni su vjerovali u jednog Boga. Njihovu kulturu i tradiciju, u kojoj je i on sam odrastao, nije morao oboriti. Ipak, još u ranim godima propovijedi i širenja Kršćanstva dolazi do izazova i nesuglasica među prvim sljedbenicima. Stvari se zaoštravaju između grupe Judaista i Helenista – između Jevreja hebrejskog govora i Jevreja grčkog govora. Dolazi do nesuglasica oko financiranja ranih zajednica. Potom dolazi do razilaska mišljenja po pitanju propovjedanja “bezbožnicima” ili poganima. To su bili kulturni izazovi. Postavljalo se pitanje da li i kako propovjedati ljudima koji pripadaju drugim etničkim grupama i kulturama. Kako su se mišljenja razilazila, tako su nastajale nove zajednice Kršćana različitog mišljenja.

Očigledno je da su se neki misionari sa odlučnošću posvetili misiji, odlazeći u druge kulture i daleke zemlje o kojima nekada skoro pa ništa nisu ni znali. Dok je pokrštavanje tako trajalo, u glavnim centrima i među prominentnim teolozima je počelo dolaziti i do teoloških prepirki. Te nesuglasice su nekada vođene filozofski, nekada političkim sredstvima, nekada su okončavane glasanjem, preglasavanjem a nekada i ekskomunikacijom.

Jedna od važnih nesuglasica je bilo pitanje o božanstvu Isusa. Tu su se proturiječili Arijanci (koji su vjerovali da je Bog Otac jedan a Krist, logos, sin Njegov prvorođeni, utjelovljen u čovjeku Isusu od Nazareta) sa pobornicima Svetog Trojstva (učenja o utjelovljenju Boga Jednoga u Ocu, Sinu i Duhu Svetome). Arijanci, pod vodstvom Ariusa, su se opozivali na velikog teologa, pisca i reformatora poznate aleksandrijske škole, Origena od Aleksandrije. Origen je ostavio zabilježeno:

“Moguće je da neki nevole čuti ono što rekošmo, da je Otac jedini Bog, a uz to dodadošmo da ostala bića mogu postati božanska pored Boga i u zajednici sa Njim.”

Mnogi drugi očevi rane crkve su dijelili takvo shvatanje Origena.

Nesuglasica o Isusovom identitetu dolaze do rasprave u Prvom nikejskom saboru i završavaju ekskomunikacijom Ariusa. Ipak, neovisno o tome, njegov uticaj i dalje raste kroz neke zajednice i dospjeva na sjeveru Rimksog Carstva do germanksih plemena, koja prihvataju kršćanstvo kroz arijanska učenja. Krštenjem Cara Konstantina u posljednjim trenucima života i krštenjem njegovog sina Konstancijusa II od strane jednog velikog pristalice Ariusa, Euzebija Nikomedijskog, arijanstvo ponovo jača. Međutim, vremenom, radi raznih drugih nesuglasica među arijancima i nakon velikih napora pobornika Svetog Trojstva da se sve nesuglasice obrazlože kao lingvistički i ne teološki nesporazum, dolaskom Cara Teodozija na vlast sitaucija se opet mjenja. Saziva se Prvi carigradski sabor u kojem se arijanci opet osuđuju kao heretici (krivovjerci). Sabor završava zapisom “Nicejsko-carigradskog vjerovanja” a Car Teodozije mu daje status držvnog zakona. Potom izdaje naređenje da sva crkvena imovina prelazi pod upravu onih, koji vjeruju u Oca, Sina i Svetoga Duha kao jednog Boga. To je pozadina današnjeg vjerovanja katolika i pravoslavaca u Sveto Trojstvo.

Da li je odlukom Cara i glasanjem crkvenih poglavara tada zadovoljeno istini o biću i identitetu Krista?

Ja mislim da nije. Mislim da je to jedna pogrešna odluka, donešena u ambijentu borbe za moć i uticaj. Da li bi danas svijet drugačije izgledao da su arijanska učenja prihvaćena kao istina ili da se država uopšte nije mješala u te teološke nesuglasice? Kakav bi odnos imali Kršćanstvo i Islam danas?

Sve bi danas sa sigurnošću bilo drugačije.

Taj sukob arijanaca i sljedbenika trojstva će još neko vrijeme trajati među Germanima. Tamo će doći do pokrštavanja (krst na krst), ovisno o tome koji vladar je na moći i koja učenja slijedi.

To je slično pokrštavanjima pravoslavaca u katolike u Hrvatskoj prije 70-tak godina. Da li bi došlo do toga i sličnih gluposti među Kršćanima da je teologija bila ispravna i crkva čista? Da li bi se uopšte moglo manipulisati crkvom i vjerom u političke svrhe? Davni događaji u istoriji crkve su osnove za mnogo stvari koje su se dešavale kasnije. Od dobrog zlo ne nastaje, stoga se mnogi elementi mogu smatrati lošim i iluzornim, iako se oni nalazili u okrilju i pod protekcijom religioznih institucija.

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind mit * markiert.