Ako smo vjernici i ako već stoljećima vjerujemo u jednog jedinog Boga, zašto je svijet u ovom stanju u kome jeste? Zašto pored širenja vjere na sve strane, na sve kontinente i zemlje, stvari nisu bolje nego što jesu? Zašto nam fali vrlina? Možda nije bilo dovoljno vremena da prevaziđemo naše barbarske karakteristike? Da li je bilo grešaka i promašaja u edukativnom planu?

Neki bi rekli da bi sve bilo još gore bez vjere i vjerskih institucija. Drugi bi rekli da je religija opium za narod i da je ona kriva za sve ili skoro sve loše u svijetu.

Ljudi mogu donosti bilo kakve zaključke. Činjenica je ta da je Bog poslao svoje izaslanike, objavio svete spise i da nam je dao mnogo vremena da uvidimo i shvatimo srž Njegove poruke. Pitanje je: Šta smo učinili od svega toga, da li smo mogli bolje i kako ići u budućnost?

Da bi smo krenuli u bolju budućnost, moramo vratiti film malo unazad. Moramo se pozabaviti temom Božanske prirode svega postojećeg i našeg odnosa prema svemu (svemiru/univerzumu).

Poznat nam je naučno-empirijski pristup života. “Vjera je jedna stvar a nauka druga”, tako oni kažu. Sve je nastalo nekako, iz ničega, pod nekim uticajem, bez ikakvog razloga, ALI, sa očevidnim rezultatom, da mi ovdje možemo uživati. Naravno da će neki naučnik vrisnuti na tako jedno površno objašnjenje empirizma, ali to je tako u prostom riječima rečeno. Mnogo teorija, mnogo špekulacija, a Boga i božanska svrha postojanja nigdje u tome.

Nauka je uspjela da u zadnjih nekoliko stoljeća zauzme poziciju autoriteta po pitanju znanja o životu. Ona je tu poziciju preuzela od religije, koja je kroz vjekove bila autoritet nad duhovnim i svijetovnim znanjem, bazirajući svoja učenja na doslovnim tumačenjima Biblije od strane ranih očeva crkve. Religiji nije bilo lako prihvatiti naučne činjenice, jer su one u neku ruku osporavale njen monopol nad znanjem i istinom. Poznati naučnici kao Kopernikus, Galileo Galilei, Giordano Bruno i dr. su vjernici, ali oni žele ispraviti neka kriva vjerovanja u odnosu na svijet i naučne činjenice. Nažalost bivaju proganjani ili obstruisani u radu. Crkva će tek kasnije priznati nepravde počinjene prema nekim od njih. Naučne činjenice su ipak nepobitne, tako da dolazi do priznanja nauke i njenih novih otkrića. Što se tiče odnosa između crkve i nauke, taj odnos ostaje sve do danas napet. Nauka je – kao dijete razočarano od krutosti i nepravde roditelja, ali sa jednom dozom prepotentnosti i ponosa – krenula svojim putem. Naučnici danas kažu: “Vjerovati i znati su dvije različite stvari.” Bog i duhovni moral danas neigraju neku ulogu u nauci, a rezultate toga možemo vidjeti i osjetiti svaki dan.

To je moglo biti drugačije. Nauka je mogla ostati pod okriljem vjere. Institucionalizirani absolutizam je pred izazovom i zahtjevom za revizijom nekih shvatanja i učenja sve zabrljao.

Naučni izazov nije bio jedini. Neki reformatori su prišli crkvi sa socijalnim zahtjevima, neki su osporavali praktike, kao što su rana krštenja, otkup od grijeha, a bilo je uvijek i teoloških pitanja.

Slobodu od crkve su dobili samo oni, koji nisu mogli biti spriječeni u tome, kao u slučaju nauke, ili djelova otcjepljenih kroz ratove i velike bune. Sa drugima se postupalo na razne načine: od diplomatije, negiranja, ubrajanja među sekte, krivovjerne i pogane, pa sve do inkvizicije.

Međutim, treba biti pošten i napomenuti da se većina tih stvari ne događa zlonamjerno. U većini slučajeva napori su dobronajmerni, ali su u granicama i uvjetima institucionalnih shvatanja.

Ptica se može zatvoriti u kavez, ovca u tor, ljudi u zatvor, ali Duh Istine i čežnja iskrenih tragača nemogu biti ograničeni u bilo kakve institucionalne granice, saborske rezolucije, sveta mjesta, ni svete knjige. Istina je Božija, Bog je Istina, a On se može objaviti u srcu svakoga onoga ko Njegovu milost i prisustvo traži, bilo to u institucijama, knjigama, svetim mjestima i bilo gdje. Bog neovisi o našoj volji i našim granicama nad istinom.

Ipak, bilo kako bilo, znamo da se sve zbiva po Božijoj volji i da je postoje religioznih institucija Njegova volja. Nije naša meta uklanjanje tih institucija ili osporavanje onoga dobrog što čine. Meta je spoznaja i savladavanje svega onoga što je prepreka na putu spoznaje. Neke dogme i shvatanja koje danas imamo, svjesno ili nesvjesno, dolaze is prošlosti i tamo u prošlosti ih treba shvatiti i rješiti.

Bilo je veoma neumjerno širiti vjeru na način na koji se to činilo. Bilo je tu isto tako mnogo motiva, koji nisu bili vjerski. Iako je sitaucija vjerskim institucijama izmicala iz ruku, ipak je sve to činjeno u njihovo ime. Institucije imaju tu manu. Koruptne su pred istinom, a to naročito kada uđu u odnos sa politikom. Da bi se sačuvao obraz i uticaj, mora se prećutjeti i preći preko nekih stvari koje nisu u interesu Boga i istine. Tako institucije malo po malo gube svoj autencitet, a sve više i više ovise o političkim metodama očuvanja uticaja.

Danas imamo te iste institucije, vođene po istim iluzornim i licemjernim principima, ali isto tako imamo vjernike i prave svece, koji nekada djeluju u okvirima tih istih institucija, a nekada izvan njih. Na nama je da prepoznamo ko je ko, a koja učenja su nam stvarno od pomoći i koja nisu. Mora da prepoznamo šta je institucionalna, šta nacionalna a šta slobodna duhovnost u Duhu Istine. Pavao je rekao Solunjanima: “Sve provjeravajte: dobro zadržite” (1. Sol. 5,21) To je jedna od najbitnijih principa progresivne potrage za istimom.

Svako će na svom putu dobiti svoje spoznaje. To je Božija milost sa njim. Međutim, postoje neki uticaji religije u prošlosti, čije rezultate danas svi ispaštamo.

Kao što smo gore zaključili, veoma je bitno vidjeti odnos između Boga, prirode i čovjeka. Nema učenja koje će čovjeku dati sreću i prosperitet ako ga ne nauči živjeti u haromoniji sa Bogom i sa prirodom. To samo može prava i iskrena duhovnost. Religije, u ime vjere i Boga, su dovele čovjeka da ratuje jadan sa drugim i da čini zlodjela u krstaškim pohodima i drugim avanturama. Ideologije kao komunizam, humanizam i sl. su rezultati neuspješnog duhovnog odgoja i navele su čovjeka da ignoriše Boga. Kapitalizam ga je odveo u totalnu razaranje prirode i moralnu dekadenciju. Nema tu harmonije, a upravo zbog toga ima toliko patnje u svijetu. Neznamo kako da izađemo na kraj sa svuda prostranjenom eksplotacijom.

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind mit * markiert.