Dok se tako Kršćani međusobno prepiru – neke prepirke traju sve do danas -, kršćanski misionari izlaze pred barbare i pagane sa porukom o jednom putu, istini i životu, Isusu Kristu. Iako su postojale velike sumnje i problemi pri propovjedanju izvan jevrejske kulture, sada se vjera širi na sve strane, među mnogim narodima i plemenima. Tako ona dolazi i do Slavena.
Rekli smo da su Slaveni imali tradiciju, moral i vjeru u mnoge bogove. Oni su tako živjeli vjekovima. To je sve u neku ruku išlo jedno sa drugim. Njihova vjera je bila dio njihove kulture a kultura je proizilazila iz vjere.
Među Kršćanima vidimo da su prvo postojali judaisti i helenisti, oboje jevreji, međutim, oni se nisu mogli sjediniti u jedno homogeno kršćansko društvo i kulturu. Njihove kulturne karakteristike i razlike su ostale vidljive, iako je njihova kultura bila zasnovana na vjeri u jednog Boga.
Šta se moglo očekivati u pokrštavanju barbara i poganih?
Da li su Isusova učenja bila zamišljena da nadahnu ljude u vjeri, da ih nadograde duhovno ili da im polome identitet i njihovu tradiciju? Da li je uopšte bilo moguće uvesti te ljude u vjeru u Krista i jednoga Boga bez sile i nasiljavanja nad njihovom tradicijom i bićem?
Ja mislim da je bilo moguće. Sjetimo se šta je rekao Origen – bića postaju božanska pored Boga i u zajednici sa Njim. Dovoljno je bilo postaviti Boga nad bogove i duhovnost nad religiju i kulturu. Nije bilo potrebe “rušti” bogove, kako bi ostao samo Jedan Jedini. Slava i veličina Jednog Jedinog je u Njemu samom, kao što je svjetlo i toplota u suncu, neovisno o drugim nebeskim tjelima. Na taj način se moglo doći do jedne postepene transformacije društva, tradicije i kulture starih plemena kroz vjeru u Krista i Jednoga Boga.
Kršćanstvo nije imalo alternativa ni objašnjenja na mnoga tradicionalna vjerovanja. Život je morao teći dalje. Slavenska kultura (ni kulture drugih plemena) nije mogla biti izbrisana iz jednog momenta u drugi. I sve da je mogla biti izmjenjena kao jedan program ili chip u psihi čovjeka, kroz koju je kulturu trebala biti izmjenjena? Kroz jevrejsku, kroz grčku, kroz bizantijksu? To su bili drugi ljudi, druge idiosinkracije i običaji.
Učenja Isusa Krista su duhovne prirode. Trebalo je pustiti “barbarska plemena” da budu što su, a da kroz primjer kršćana i učenje Kristovo, budu nadograđivani duhovno. Nepotrebno su stvorene tenzije. Nepotrobeno je bilo širenje vjere na nemoralan i nasilnički način, rušeci svetinje, ispravljajući crkve na olupinama starih oltara i ubjeđujući ljude da su im preci bili neznalice, pogani i primitivci. Svi mi danas ispaštamo zbog toga. To je jedan vid traume. Današnji nacionalizam je rezultat svega toga i predstavlja oblik ispoljavanja te traume i nastalih kompleksa. Njemci su ga ispoljili i to veoma žestoko prije 70 godina, ali potomo su opet prigušeni. Nisu oni to jos izživili ni savladali. Kod nas je to bilo isto prigušeno kroz komunizam, pa evo sada opet se probudilo. (Ali gdje je rješenje svemu tome? Duboko u duši pred svijetlom duhovne istine.)
I kako nije bilo moguće izbrisati jednu kulturu, neka stara vjerovanja i mudrosti su se očuvala u skrivenom kroz porodične tradicije sve do danas. U isto vrijeme, mnogi vrijedni elementi starih kultura su izbačeni i potisnuti, pogotovo oni koji su se održavali kroz zajedničke obrede i žrtve. Čovjek više nije smio biti ono što jeste i nije mogao nadograđivati se u duhu, već je morao biti ono što treba da bude u svijetlu vjerske dogme jedne jedine crkve Božije. Morao je vjerovati u ono u što nije ubjeđen, u ono što nerazumije, što mu je strano i što mu ide protiv savjesti. Sve što je podsjećalo na paganizam moralo je biti odbačeno i prezirano. U suportnom su slijedile razne vrste sankcija. Čak su i crkve, koje su koristile narodni jezik (jezik koji su ljudi razumjeli), bile pod pritiscima.
Kršćanska dogma je očigledno deformirala tradicionalni odnos plemena (i nas kao potomoka starih plemena) sa prirodom, koju su u bogovima i kroz rituale obožavali, deformirala je linearnu tradiciju ljudskog razvoja u materijalnom i metafizičkom znanju i uticala je jednim djelom negativno na kulturu i osjećaj zajedništva i međusobne ovisnosti članova zajednice jednog od drugog, postavljajući crkvenu instituciju u centar i praveći ljude ovisnim o njoj.
Sve je to danas jasno vidljivo u čovjekovom odnosu prema prirodi. Vidljivo je u našem odnosu prema znanju. Prije je znanje dolazilo kroz tradiciju i uvijek je bilo pod nadzorom mudrosti. Znalo se čemu služi znanje. Danas je to drugačije, toliko znanja i toliko stradanja. A što se tiče društva, više je nego jasno šta danas živimo.
Prošlost je prošla, činjeno je što je činjeno. Vjerske institucije su djelovale na način na koji su mogle i ispunile su svoju svrhu pred Bogom, međutim, mi, koji želimo da živimo u Duhu Istine, moramo da prebrodimo sve što ometa spoznaju. Zbog toga su neka od ovih navedenih razmatranja veoma bitna. Posljedice grešaka su nam pred nosom, ali netreba da nam i dalje budu prepreke u spoznaji.