U nastojanju ka samospoznaji možemo, barem teoretski, veoma lako prihvatiti činjenicu Božijeg postojanja i našeg odnosa sa Njim. Međutim, put do potpune spoznaje je veoma dug. To je put evolucije svijesti i prostire se kroz nekoliko života. Na nas čekaju mnogi izazovi.
Veliki svetac vaišnavske škole, Visvanatha Cakravarti Thakura, opisuje prvi korak samospoznaje kao utsaha mayi ili lažno samopouzdanje. On navodi primjer mladog brahmane koji nakon čitanja jedne knjige misli da je ovlado vedskim znanjem. Tako početnik u vjeri misli da je vjeran Bogu i samospoznan, samo zato što je ušao u duhovni proces.
U toj etapi razvoja vjera se doživljava pomalo euforično, ali isključivo na nivou argumenata i intelekta. Postoji velika tendencija debatama i ubjeđivanjima drugih u svoja novostečena uvjerenja, vjerovanja i praktike. Tolerancija prema svemu drugačijem je veoma niska.
Vjera, međutim, neovisi od argumenata. Argument nije prikladno sredstvo kako bi se neko nadahnuo vjerom, kao što ni teleskop nije sprava sa kojom se može bolje čuti. Vjera se rađa i zdravo razvija isključivo u božanskom ambijentu nadahnuća i slobodne volje. Vjera je uzrok vjere, a nikako ubjeđivanje, prijetnje, zastrašivanje, podkupljivanje, manipulacija i sl.
Čovjek, u idealnom slučaju, od rođenja prema starosti prolazi jedan evolutivni proces razvoja. Isto tako u školovanju postoji jedna evolucija u znanju i spoznaji. To ništa nije drugacije ni sa vjerom, samo što se, kako rekošmo na početku, ta evolucija razvija kroz više života.
Postoji jedan drugi element koji je veoma bitan i koji se – za razliku od čovjeka koji postaje rođenjem i nestaje smrti – oblikuje (razvija i retardira) kroz velike periode vremena. Riječ je o “narodnoj duši”. Tako možemo nazvati kolektivnu svijest jednog naroda. Znači, kada se čovjek rodi u jednom društvu ili zajednici, on se od tog momenta pa nadalje, potpuno nesvijesno, neprimjetno i polako, razvija unutar jedne idiosinkrazije ili mentalnog sklopa svojnog grupi – porodici, plemenu, klanu, narodu, rasi itd. – kojoj pripada. Poznajemo izreku: “Nije krv voda.” To znači da postoje neke nevidljive sile i predispozicije u čovjeku, koje se kroz spoljne uticaje vrlo tesko mjenjaju ili kontrolišu.
Bili smo npr. svijedoci da 50 godina komunizma, bratstva i jednistva i drugih ideoloških sugestija nije moglo spriječiti ono što se zbilo 90-tih godina. Potisnuti identitet, sa svim svojim brigama, strahovima, neispunjenim željama i idealima, se ispoljio u obliku jednog veoma destruktivnog nacionalizma i rata. Ta etapa od 50 godina nije predstavljala jedan period evolucije svijesti. Bila je više jedno razdoblje u kome se umjetnim putom (indoktrinacijom) pokušala liječiti bolest nacionalnih strasti, frustracija i prije svega agresije, očevidnih u Drugom svijetskom ratu. Neki danas to vrijeme komunizma smatraju i osjete kao jedno razdoblje silovanja nad njihovim bićem i nacionalnom dušom. To nije samo slučaj sa komunizmom. Danas se u društvima tzv. kapitalističkog svijeta, isto tako budi osjećaj nemoći pred spoljnim nametanjem interesa i okova nad nacionalnim interesom i nacionalnim osjećajem. To je trenutno jedan veoma očevidan trend.
Možemo vidjeti dva umjetna pristupa rješenju toga problema. Jedno je politički-nacionalno a drugo pseudo-duhovno (duhovno-nacionalno). Pseudo-duhovna alternativa je ono što nude nacionalne vjerske institucije. Vidimo i živimo jedan fenomen u kojem se nacija izjednačuje sa vjerom. Pri tome se gubi iz vida originalna svrha religije. Religija treba da povezuje pojedinca/dušu sa Bogom a ne pojedinca sa nacionalnim korpusom, uzdižući naciju u nebeski narod. Svako stoji sam, u svojoj vjeri i sa svojim djelima, pred Bogom.
Religije su izgubile uticaj u sekularnom društvu. Zbog toga nastoje političkim metodama, vezama i kriterijima na neki način stvoriti svoju zonu uticaja. Danas je na prvi pogled teško reći ko je političar među svecima a koje svetac među političarima. To je jedan od fenomena u današnjim društvima na Balkanu. U drugim djelovima svijeta i drugim društvima postoje takvi, slični i drugačiji fenomeni. Svako društvo je prošlo svoj neki put, kao što i svaki čovjek prolazi svoj put.
Svako ima svoju psihologiju, svaki pojedinac i svako društvo.
Očigledno je da čitav svijet nestoji baš u nekom stabilnom i sretnom stanju. Znači da nepostoje samo neki “nacionalni duševni poremećaji”, već postoji jedan veliki poremećaj i u kolektivnoj svijesti čovječanstva, kao skupu svih drugih svijesti.
Mi nemožemo mijenjati svijet. Nismo u mogućosti da promjenimo ni našu najbližu okolinu. To nemjenja činjenicu ni potrebu da počnemo mjenjati sebe. Samospoznaja na duhovnom putu je način kroz koji možemo poboljšati našu kvalitetu žvota. Za to treba da se spoznamo u dubini našeg bića, kao duša pred Bogom. Pri svemu tome moramo da shvatimo kompleksnost svijeta oko nas kao i svih elementa naše i kolektivne svijesti. Put samospoznaje je put kroz labirint svih tih razina postojanja. U svemu tome netrebamo očekivati mnogo pomoći od vjerskih institucija, jer one još nisu – a najvjerovatnije nikada neće ni biti – zrele da priznaju svoj dio odgovornosti za totalnu duhovnu dezorijentisanost čovječanstva.
Govorili smo o evoluciji svijesti i vidjeli smo na primjeru komunizma, kako nametnute sugestije i ideali nisu rješenja na probleme života. Potisnuto će uvijek izaći na površinu. Društvo pod nametnutim idealima se kvari iznutra a sva ta pokvarenost u određenom trenutku izlazi na vidjelo u obliku ratova, nesloge, depresije, pada moralnih vrijednosti, lažnih svetinja i vjerovanja itd. – drugim riječima, u svemu ovome što danas vidimo u svijetu oko nas.
Evolucija i razvoj počinju sa tačke na kojoj se nalazimo. Evolucija svijesti i vjere je nadogradnja na putu ka savršenstvu, kao što je drugi razred i nastava drugog razreda nadogradnja na učenja prvog razreda. Kako može biti riječi o nadogradnji, ako ja treba da zaboravim ko sam ili ako nesmijem biti ko sam. Brisanje, pre-programiranje identiteta i nasilno i manipulativno nametanje vjere je veoma opasno, loše i destruktivno.
Znači pored komunizma i njegovog kratkog djelovanja, u kojem vjera nije imala primarno značenje i u kome su neka nacionalna razmatranja bila potisnuta, postojao je jedan drugi veliki događaj, mnogo dublje skriven i potisnut u narodnoj duši i mnogo širih i težih posljedica. On je okrenuo cijeli svijet naopako i to u ime vjere i/u jednog jedinog Boga. Riječ je o pokrštavanju paganskih plemena. Tamo je raskrsnica na kojoj smo skrenuli pogrešno i do tamo treba da se vratimo spoznajom, kajanjen i ispravljanjem grešaka. Tek onda će prava vjera moći da sija nad čovječanstvom i tako da smiri i zadovolji ljude u duši.
Zbog čega i kako je taj događaj uticao na sudbinu svijeta? O tome više u nastavku.