Pojava religije u svijetu je jedna kompleksna tema. Kada se ona pojavi uz politku, tema postaje još kompleksnija. A kada se religija, politika i njihov međusobni odnos posmatrju kroz istoriju, onda sve postaje neprovidno kao mutna voda.
Činjenica je da čovjek i današnja društva stoje pred velikim izazovima. Neki su svijesni tih izazova, ne svi. Nesvjesni uživaju u lijepim trenucima. Kada stvari ne teku kako bi po njihovom trebale i mogle, onda gaje nadu u bolje sutra. Međutim, čovjek svjestan patnje, da li kroz lično iskustvo ili kroz saosjećanje sa drugima, kreće u potragu za rješenjima životnih problema, od kojih je patnja jedna od centralnih.
Osoba bez produbljenog duhovnog znanja doživljava većinu problema veoma površno (nema-ima; nemogu-mogu, hladno-toplo..) i stoga brzo prihvata neka rješenja, koja su isto tako površna, privremena i mnogo puta neumjesna. Važno je samo da su laka, da netreba puno misliti i da se netreba puno preispitivati.
Kao primjer: Čovjeka boli glava – odmah traži tabletu i naizled rješava problem. To je tipični simptomatski pristup izazovima. Moguće je da je uzrok glavobolji bio banalan, da jednostanvo nije pio dovoljno vode taj dan. Sa dvije-tri čaše vode se mogao riješiti problem na prirodan način, bez potrebe za unošenjem kemikalija u tijelo i navikavanjem na takva sredstva.
U slučaju tablete rješenje nije rješenje. Ono je samo prikrivanje uzroka i odlaganje bitnog zadatka, da se pozabavimo sa nama, da se pitamo, šta nam nedostaje i u čemu griješmo. Glavobolja je samo jedan jednostavan primjer, ali naša ravnodušost prema spoznaji o problemima i njihovim uzrocima postaje sve veći teret za nas i vode nas direktno u jedno bespomoćno i zbunjeno stanje.
Problemi se moraju prepoznati u pravom kontekstu. Potrebno je znanje i uvid u skrivene dinamike i zakonitosti života. Cijela slika uključuje Boga, dušu, materijalni svijet i njegove zakone, vječno vrijeme i djelatnost. Mi smo duša. Mi smo ti koji smo sretni ili nesretni u ovom trenutku. Naša djela i rezultati na njih su izvor naše sreće ili nesreće. Pitanje se postavlja: Sa kojim motivima djelujemo? U kojim vremenskim kategorijama mislimo? Kako razumijemo materijalni svijet i zakone materijalne prirode? Šta znamo i kakav odnos imamo prema Bogu? Bez odgvora i ispravnih zaljučaka na ova pitanja nemože biti sreće, ni u ovome, ni u idućem životu.
Znači, zapetljali smo se do glave – neko više, neko manje. Gledamo u političare, doktore, naučnike, vračare, vjerske vođe, privrednike itd., ko će i kako rješiti naše probleme. Stvari, međutim, postaju sve gore i gore, sa nekim malim izuzecima.
Einstein je veoma mudro rekao: “Problem ne može biti riješen uz pomoć svijesti kroz koju je nastao.”
Razvili smo jedan način života koji se bazira na totalnoj eksplotaciji prirode i čovjeka. Neke razvijenije i naprednije zemlje su počele u zadnjih nekoliko godina da govore o održivosti. Oni nastoje da primjene principe održivosti – barem u svojim državama. Međutim, te iste zemlje bacaju otpad u drugim, siromašnim zemljama sa koruptinim društvima. Znači, ni ta popularna održivost nije baš nešto realno. To je neki način licemjerstva ili provincijalne dobrote. Ali, barem je tu neki početak. Održivost je tema govora. U odnosu na čovjeka i društvo, imamo zagovorena ljudska prava, principe raznih sloboda i demokratiju, ali i tu je činjenica da bogati žive na račun siromašnih, moćni na račun nemoćnih i upućeni na račun naivnih. Stoga je i to sve jedno licemjrestvo. Eksplotacija je duh ili svijest koja vlada svijetom. To je jedna činjenica – barem za sada.
Nastavlja se…
