Možemo se pitati: Šta sve to ima veze sa religijom?
Ima velike veze. Ima veze sa jednim pogrešno shvaćenim teološkim konceptom: “DOMINIUM TERRAE” – Vlast nad Zemljom.
“Vlast mu dade (čovjeku) nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži: ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske, i što god prolazi stazama morskim.” Psalmi 8,7-9
I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!«
1. Mos. 1,28
Čovjek navodno postaje “vladar svijeta” po nalogu Božijem. Tako to stoji prevedeno u Bibliji i tako se govorilo i još uvijek se govori u nekim krugovima. Neki to tako shvataju i tako se ponašaju. Pod vodstvom tih nekih ljudi – takvog shvatanja – cijelo drušvo se razvilo u ovo što danas vidimo i osjetimo. Čovjek se smatra krunom kreacije i neprikosnovenim vladarem svega pokretnog i nepokretnog. Svoju superiornu poziciju zahvaljuje inteligenciji, a uz pomoć nje je uspio razviti razne tehnologije, kako bi još bolje i efikansije mogao da izrabljuje i kontrološe sve oko sebe. Mi smo danas postali mnogo “napredni”. Došli smo čak do mogućnosti genetkse manipulacije ili korekcije. U slučaju da je Bog negdje bio neoprezan ili da se zbunio, mi možemo da ispravimo izostatke i mane, korigujući Njegove kreacije u svrsishodnije i rentabilnije oblike. Neki to danas stvarno tako misle. Eto vidi te, eksplotacija je jedna činjenica i napravila je od čovjeka jedno arogantno biće.
Duh ekspolacije se nije pojavio tek kroz naučna otkrića. Nauka i tehnologija su samo instrumenti u rukama toga duha ili svijesti. Upitajamo se: Od kuda potiče ta svijest? Kako smo je razvili? Da li nam je urođena? Možda smo žrtve nekog vraga ili đavla koji nas je začarao? Da li je Bog stvarno htjeo da budemo ovo što smo? Ko snosi odgovornost za sve ovo?
Lako je gurati krivicu od sebe i tražiti druge odgovorne. To nevodi ka rješenjima složenih životnih problema. Čovjek, svaki pojedinac, treba da bude svijestan odgovornosti svojih djela.
Djela, naravno, ovise o znanju, željama i idealima pojedinca. Isto tako ovise o durštvenim okvirima, vrijednostima i zakonima.
Pored naše lične odgovornosti za djela, ipak smo ovisni o mnogim vanjskim faktorima i uticajima. To zvuči malo kontradiktorno, ali upravo tu leži srž problema. Ja djelujem onako kako mogu ili kako su me naučili. Zašto onda ja snosim odgovornost za moja djela? Da li postoji bilo ko ili bilo šta, na osnovu čega bih ja mogao da opovrgnem ili odbacim vanjske uticaje na mene, moj život i moje shvatanje. Da li mogu da budem drugačiji u ovome svijetu?
Kroz Božiju milost sve je moguće. Ona se javlja kao savjest u životu. To je savjest koja mi kaže da neke stvari nevaljaju. Isto tako se javlja kao intuicija ili pomisao da bi sve moglo biti drugačije, bolje i pravednije za sve. Božija milost se javlja u vjeri, u društvu vjerom nadahnutih, u spoznaji i u snazi kroz koju bismo živjeli u toj vjeri – vjerni steknutim spoznajama i otvoreni za nove.
Očigledno je da su nas – nas sve kao čovječanstvo – neke greške dovele u sitauciju u kojoj se nalazimo. Treba da uvidimo te greške i da ih ispravimo. To bi nam omogućilo da nastavimo u evolutivnom procesu svijesti.
Svi mi prolazimo kroz određene etape razvoja – od rođenja do smrti. Progresivan čovjek – u sanskritu poznat kao arya ili arijevac – se razvija na dvije razine, na materijalnoj (nazovimo je horizontaloj) i na duhovnoj (vertikalnoj). Materijalni razvoj je obavezujući, dok za duhovni razovoj postoji mogućnost – ovisno o Božijoj milosti, povoljnim okolnostima i SLOBODNOJ VOLJI.
Na materijalnoj razini dijete se rađa, raste, upoznaje svoje tijelo, upoznaje ljude oko sebe, razvija se i uči živjeti sa emocijama, razvija i uči primjenjivati inteligenciju, uklapa se u društvo, pronalazi profesiju itd. Može biti da dođe do vjere u Boga, a i nemora. Vjera neovisi o materijalnim kvalifikacijama, ali ipak postoje povoljni i manje povoljni uslovi za razvoj i djelovanje na duhovnom planu. Evo primjera: Jedan čovjek ima uredan život, uredna primanja, ponaša se trijezno i nekrši zakone. Jedan drugi je razveden, zapustio je svoju djecu, ima mnogo dugova, pije redovno i sl. Oba vjeruju – pred Bogom su isti -, međutim ovaj prvi ima sigurno više slobode i mirniji um kako bi se posvetio Bogu i razvijao duhovno.
Ipak, treba i to napomenuti – Božija milost je iznad svega, Svemogućem je sve moguće, pa tako i od naj goreg čovjeka napraviti najboljeg vjernika. Nije na nama da sudimo, ni da Boga kušamo, ali ipak treba da znamo u kojem smjeru želimo i nastojimo da se razvijamo kao ljudi. Možemo biti ljudi sa otvorenom svijesću, povoljnom za duhovni razvoj, a možemo biti i zakržljali, ogorčeni, u nepovljnoj svijesti za duhovnu spoznaju.
Povoljno i nepovoljno se razlikuje u stepenu vrline koju smo razvili. Razlikuju se u stepenu sebičnosti ili požrtvovanosti koju imamo. Ti indikatori su najbolje uočljivi u našem odnosu prema prirodi i zajednici – koliko OBOŽAVAMO (poštujemo) prirodu i koji osjećaj odgovornosti i obaveze prema društvu nosimo. Egoizam znači: moja sreća na račun društva i prirode. To je najniži oblik ljudske egzistencije. Od totalnog egoizma u kojeg može zapasti čovjek, svijest se razvija kroz razne oblike uslovnog ili proračunatog požrtvovanja do alturuizma ili bezuslovnog požrtvovanja za druge. Dok je to sve na račun prirode, daleko je još uvijek od jedne zdrave osnove za duhovni pristup životu.
Bitno je pronaći ravnotežu ili shvatiti pravi odnos Boga, prirode i čovjeka. To se samo može u vrlini. Čovjek mora da bude u miru sam sa sobom i svojim životom. Stoga prava duhovna učenja treba da promovišu – da pomognu čovjeku da razvije – vrlinu iznad svega. Paradoks je taj, što postoje ateisti sa mnogo više vrline nego neki vjernici.
Koji može biti razlog tome? Moguće je da vjernik još uvijek nije zazreo kao čovjek, ali je isto moguće da ga je “vjera” degradirala u fanatizam i grijeh?
Veoma je bitno da vidimo i razlikujemo uticaje duhovnih učenja. Nije sve zlato što sija i nije sve duhovno što zvuči tako. Upozoreni smo na vukove u janjećoj koži i poučeni da prepoznamo stablo po njegovim plodovima. Međutim, mnogi neznaju po čemu su ti plodovi prepoznatljivi.
Po mom, vrlina je dobar plod, a odnos čovjeka prema prirodi i (čovjeku) društvu je vrlina u praksi. Djela govore više od riječi.
Ja nepoštujem prirodu ako čuvam moju zemlju, a smeće bacam nekom drugom preko ograde ili granice. Priroda, majka Zemlja, je jedna božanska kategorija iznad ograničene ideje o mojoj parceli, mom regionu ili domovini. Čovjek je Čovjek i on je Božije stvorenje, pa bio on ove ili one rase, plemena, nacije, starosti, spola, vjere itd. Nema vrline gdje nepostoji respekt i spoznaja Božanstvenog izvora svih stvorenja i manifestacija u ovome materijalnom svijetu. Nema vrline gdje nismo svjesni Božanske srvhe svog postojanja.
U Božanskoj svijesti, vlast/snaga/pozicija ima ulogu sluge, kralj ulogu oca, političar ulogu starijeg brata, muž ulogu privrženog, stariji ulogu dobrotvora mlađem, onaj u znanju ulogu vođe kroz sopstveni primjer. Eksplotacija pokazuje nedostatak Božanske svijesti. U Božnaskoj svijesti sve dolazi na svoje mjesto. Eksplotacija se pretvara u posvećenost. Sreća drugoga postaje moja sreća, a bol drugoga moja bol. Čovjek u toj svijesti postaje čuvar kreacije a ne njen izrabljivač.
Vidite samo, koja je to razlika prema ovome što živimo danas?
Nastavlja se….